Slike Luka Piplica velikih su formata, griju prostor i upadljivo su dvodimenzionalne: od dekorativne lakoće radova "Moja adresa su modra nebesa" i "Raja" do zgusnute jasnoće "Duba". Plošnost slike različito funkcionira i podvučena je naslovom. U procesu promatranja plošnost dobija i neke druge konotacije.
Kod slike "Mač i mačići" koju čini šablonsko nizanje plošnih mačića i centralni prikaz mača igra riječi istog korijena podvlači kontrast motiva; mačić kao forma koja podrazumijeva oblost, kao stvorenje koje sugerira nježnost i mekoću i mač kao potpuni kontrast oštrine i hladnoće. Igra riječi premeće se u namjerno kontrastiranje formi i iritaciju opažaja. Što zapravo gledati na slici? Isti problem se postavlja kod nizova oblačića na slici "Moja adresa su modra nebesa". Forma oblačića dobija smislenost umnažanjem, ponavljanjem. Niz je samo na kratko prekinut nesto drugačijom formom. Kako promatrati takvu sliku? Ona se na neki način mirno suprostavlja promatranju. Slika kao da je satkana ili obučena u svoje motive. Ona je isto tako dio zamišljenog i nikad izvedenog ciklusa u kojem su srodne slike obilježene nizovima brojeva. U takvom odnosu gledano na neki način uzvraća, odbija se analizi, ne daje planove, igra se s kontrastom, poigrava s ironijom, slikano postaje na neki način samodostatno, opredmećeno. Dvodimenzionalnost i plošnost slike dobijaju neočekivanu težinu.
Obrnuti proces događa se u slici nazvanoj Smrt. Sam naslov unaprijed dava težinu. To je prikaz kukca koji upadljivo nalikuje skarabeju i prijeti da će nadrasti okvir slike u kružnom gibanju koje ga definira. Umjesto nizanja i umnažanja istih motiva, suočeni smo samo s jednim. Umjesto raspršivanja pažnje koju procesuira umnažanje motiva ovdje se radi o koncentriranju. Proces vodi suprotnom dojmu; promatranjem i usredotočenošću na glatke plohe kukca, njegova dominantna prisutnost omekšava. Teško postaje lako, pa čak i naslov ne zvuči konačno. Smrt? Možda. Možda i ne.
"Dub" na neki način predstavlja sažimanje ova dva principa. Što se tiče same forme, razgranato stablo odsječenih grana istodobno raspršuje pažnju i poziva na koncentriranje. Međutim, značenjski natopljenu simboličnost drveta podvučenu savršenom simetrijom nije moguće izbjeći. Dub djeluje izravno i nepogrešivo jasno.
Najsloženiji odnos promatrača i slike postignut je radom "Askete i diskete". Radi se o stvarnom gibanju oslikane deke razapete na drveni okvir koju pokreće elektro-motor. Cjelokupna masivna konstrukcija je obješena na zid. Uvijek su vidljiva po jedan, dva od sveukupno tri lika izduženih, koščatih, nerealnih likova, obučenih u toge živih boja oko kojih su krugovi. Diskete, kako hoće naslov rada radi svjesnog poigravanja jezičnim konstrukcijama.
Činjenica da se u većini slučajeva ne radi o platnima (Osim slike "Moja adresa su modra nebesa") već je gruba, robusna podloga deka, jedini materijal dostupan za slikanje u ratnom Dubrovniku, je kontekst koji radovima daje dodatnu dimenziju. Takva pozadina je ponekad ukroćena i potpuno prekrivena debelim nanosima boje kao npr kod pozadine "Duba", a ponekad otvoreno progovara i jednakopravna je boji.
Kod "Raja" kontekstom dlakave teksture pozadine i hladne plave boje s plošnim prikazima delfina dolazi do otvorene igre lakoće, privida, iluzije i teškog, opipljivog i stvarnog koja istovremeno i ironizira i podvlači sam naslov. Igra i komunikacija se produžava i izvan okvira slike; "Raj" je nepotpun bez da se kontrastira s prikazom "Pakla". Pakao je puno stvarniji od Raja. Raj je bez težine, bez početka i kraja, potpuno zračan, Pakao je težak i opipljiv; divlje svinje u topotu ispod prijeteći nadvijenih čempresa; bljesak kljova, krvave oči, sjene krda. Noć koja mijenja oblike prirode. Helena primjećuje da je slika puna mjesečeve svjetlosti.
Slike Luka Piplice sa svojim naizgled priprostim motivima gdje figuriraju likovi životinja, gotovo dječje stiliziranih motiva iz prirode ili sasvim realnih ljudskih likova, na vrlo složen način preispitivaju same procese stvaranja, promatranja i funkcije umjetničkih djela. Čine to na vrlo neposredan način s izrazitim stupnjem fizičnosti, ali s izrazitom odsutnošću agresije. Radi se, naprotiv, o nekom mirnom odašiljanju prisutnosti. O stanju fine ravnoteže koja se otvara komunikaciji na više razina. Igra može početi i ne mora.
Kod Luka Piplice uočavamo da neke "slike - motivi" imaju prednost pred drugima. Jedan od takvih "slika - motiva" je i čempres. Prikazi čempresa u njegovim djelima imaju izvan vremensko značenje.
Slika prirodepostaje opća ideja, bilo da je riječ o radu nazvanom Maja Sofija ili video radujednostavnog imena Čempresi.
Ovaj posljednjinas potiče na izravni dodir sa unutarnjim duhovnim doživljajem.
Šuma čempresa razblažena ranojutarnjom svjetlošću nestaje i približava se u detalju. Gledan izbliza prizor se ne gubi u nastojanju da se pojedinačni element umetne u nepreglednu šumu – on nema granica, konteplativan je i sanjarski. I prigušena snaga popratnog zvuka izravna je poveznica s osluškivanjem dubina sebe.
Luko na svoj nestvaran način pristupa stvarnosti, ili obratno. Crtež oblikuje kao poeziju,video kao sliku, slikom fizički otjelotvoruje misli...
Njegova djela virtualni su ključ za otvaranje skrivenih svijetova.
Crtež smo skloni doživljavati kao usputnonastao, tek kao studiju, pripremu, zabilješku, kao nešto nedovršeno, često i nedorečeno. Crteži Luka Piplice nastali 1997. i 1998. godine ipak su svjetovi puni emocija, iskrenih misli, zbrkanihmisli, otvaranja srca, razbistravanja misli, izražavanja osjećaja, lijepih iružnih, izlijeva nespokoja i sretnih smirenja.
Rađeni su najčešće u nekoliko poteza olovkomkoji tvore jednostavne oblike poput romba, kruga, trokuta, krivulje ili ravnelinije. Dijelovi su energično zacrnjeni olovkom, dijelovi su tek zasjenjeni,dijelovi su ostali sasvim bijeli, ovisno o riječima razasutima uz crtež. Jerriječi su gotovo uvijek prisutne na Lukovim crtežima. Nalazimo ih tako zbijeneu praznim površinama narisanih rombova, gotovo su nečitke, ali one kojeuspijemo iščitati daju naslutiti da se radi o trenucima sasvim osobnihrazmišljanja i osjećanja, upućenima nekome sasvim bliskome; gotovo nam jeneugodno zadržavati se dulje i prodirati dublje, zadovoljavamo se izvučenomrečenicom na dnu crteža koja bi nam trebala sažeti svu istinu, ili je istinaipak među tjeskobnim riječima i ponovo im se vraćamo...
Nalazimo riječi i uz visoke planine, strme,tamne, nepoznate, koje poželimo svladati ili im se diviti iz daljine. Riječi su i između nekoliko slobodnih poteza olovkom i među njima čujemo kišu koja jepadala dva dana i dvije noći, i mirišemo ju...
Pred Lukovim crtežima možemo ostati satimaproživljavajući njegove dvojbe, njegove tjeskobe, njegove sreće, ili sepitajući o vlastitima.
Koristeći se elementarnim likovnim sredstvima i tehnikom olovke na papiru, zadržavajući plošnost i igrajući se riječima (natragu svojih slikarskih radova), ovaj umjetnik gradi crteže koji ništa manje nezaokupljaju promišljanje, maštu i osjećaje od ostalih medija u kojima stvara. Neki od njih su negacija čak i osnovnih likovnih sredstava - površine, linije,boje (poput bijelog akta na bijelom papiru izvučenog u jednom potezu).
Kada ste se zadnji put našli pred golimcrtežom koji vas vodi u najdublje zakutke nečijeg života i navodi na slatkopreispitivanje sebe samoga?
Razgovori između publike i umjetnika, prijatelja:
u suprostavljanju pogleda i kista – uz uzajamno poštovanje – ovdje strane biraju uskraćenosti jednog i nadarenosti drugog sugovornika. Razmišljanja o suvišnosti publike i samodostatnosti ideje o djelu prepuštena su ne-umjetniku, premda je opravdano mogao postati raketa za tvorca djela i vlasnika ideje; njime se umjetnik mogao otisnuti daleko. Tko jedini može pojmiti djelo u njegovoj potpunosti ako ne njegov tvorac? Čemu rasipanje pred publikom? itd. tako bi publika umalo samu sebe diskvalificirala iz sudjelovanja u tom savršenom svijetu, da djelo sâmo – opipljivo, stvarno otvoreno i ponuđeno – ne prezire zamišljene prepreke između pogleda i ruke, nudi nesigurnom gostu dodir žive slike, igre boje i riječi, geometriju misli, poštenje jednog dlijeta, napor, snagu, udar vjetra, sporost magle, proljeće, jesen, neobičan šum zemlje pod čempresima, cijelu jednu zemlju i nebo nad njom.
zamijeni riječi slikama (npr. vrijeme, tišina) kratko traju, ali svaki osjet potvrđuje prisutnost; umjetnost koja treba publiku, prijatelja.
