Gospa od Karmena je veća ranobarokna crkva smještena u Karmenu, dijelu povijesne gradske
jezgre Dubrovnika.
Sagrađena je izmeđ 1633. i 1636. godine na mjestu starije crkve svetog Ivana.
To je crkva dvoranskog tipa sa naglašenim svetištem, u kojem su smještena tri oltara.
Ova crkva se ističe kao rani primjer barokne crkvene arhitekture u Dubrovniku.
Glavni oltar posvećen je Gospi od Karmena, dok su bočni posvećeni svetom Ivanu Evanđelistu i
svetoj Tereziji. Crkva je nastala nakon proširenja tvrđave sv Ivana, vjerovatno se radilo o pitanju
proširenja utvrde i poboljšanja komunikacije. Nova crkva je povučena južnije u odnosu na raniju
crkvu sv Ivana i time je dobiven veći prostor ispred crkve i same tvrđave.
Nedavna arheološka istraživanja utvrdila su u temeljima postojanje ostataka stare crkve svetog
Ivana Evanđelista u nekoliko faza gradnje. Crkva je bila orjentirana istok zapad i smještena je na
samom ulazu u današnju crkvu u prostoru pjevališta. U arhivskoj građi je spominju 1280 godine,
imala je svoju predromaničku fazu jednobrodna građevina raščlanjena nišama sa polukružnom
apsidom koja je pravokutna izvana1.
Arhitektura bočnih oltara je identična glavnom oltaru i oni nastaju po narudžbi obitelji Restić i
Republike. To je sigurno bio zahtjevan zadatak za domaće majstore, koji su od našeg kamena
isklesali dva bočna oltara. Ako pokušamo razumjeti okolnosti koje su uzrok bojanja kamenih
oltara postoji cijeli niz razloga za to.
Upotreba polikromije u kamenoj arhitekturi je stara koliko i zapadna kultura. Danas je jasno da je
kamena plastika unutar crkava bila bojana u svim razdobljima do klasicizma, nažalost to je
područje malo istraženo i većini nepoznato.
Kad pokušamo govoriti o vrstama kamena koji se korist govorimo samo o vapnencu koji se
razlikuje po čvrstoći ovisno o tome radi li se o stijenama koje u svom sastavu imaju više
magnezija i time su tvrđe dakle manje porozne, ali vjerovatno pretvrde za klesanje finih kamenih
struktura. Oltarna menza na desnom odnosno oltaru sv Terezije nije prekrivena pigmentnim
slojom i vidljivo je da izrađena od Korčulanskog kamena iz kamenoloma Vrnik. Lijevi oltar je u
boljem stanju iako mislim da su po svom nastanku istovremenici razlike u oštećenjima su rezultat
naknadnih sanacija koji su bili uglavnom zbog potresa i djelovanja soli. Tehnologija bojanja
kamena je zahtjevna i povezana je sa tehnologijom zidnog slikarstva. Uz pravi pristup,
omogiućavala je da se običan vapnenac marmorizira. Vrlo je važna i zahtjevna priprema podloge
koja se nanosi na kamenu plastiku kao prvi sloj.
Prvi sloj/podloga:
mramorno brašno, usitnjena opeka (oksidni pigment) i vapno. Opeku smo sami ručno usitnjavali
jer nam je trebala stara kupa koja ima zadovoljavajući sastav i bolje se ponaša kao podloga
/smanjuje pucanje i održava čvrstoću vapnenom kitu.
Ovakva podloga je vrlo tanka svega 2/3 mm te se nanosi samo na mjestima gdje je kamen imao
neravnine ili oštećenja nanos je deblji. Nanošenje ove vrlo fine podloge izvodilo se u više navrata
dok podloga ne postane savršeno glatka i time povoljna za slikanje mramora. Slojevito slaganje
je isto kao kod zidnog slikarstva prvo se radi podloga sa više mramornog brašna i manje vapna
svaki sljedeći premaz ima manje mramornog brašna i više vapna.
Drugi sloj/ slikani sloj:
vapna + pigment ( Kremer i Schmincke pigmenti)
Na takvu uglačanu podlogu koja ima i savršenu upojnost slijedi prvi pigmentni sloj ovisno o tipu
mramorizacije koji treba prikazati.Za vrijeme jedne od posljednjih sanacija inventara unutar crkve kameni oltari su zaštićeni lakom
što je dodatno stvorilo patinu koju vidimo kao žućkasti ton preko kamena.
Isti lak je prisutan i na drvenom namještaju, propovjedaonici i balaturu. Sondiranjem svih djelova
oltara primjetili smo da se lak otapa u alkoholu i mišljenja smo da se radi o šelaku, prirodnoj
smoli indijske smokve, a zanimljivo je da je korišten kao zaštita na svim podlogama. Izuzetno je
čvrst jer prodire u podlogu i veže se za materijal na koji se nanosi. Zbog osobine smole da tijekom
vremena potamni neki pigmenti su izrazito promjenili boju. Sonde na arhitravu i zabatu
pokazuju jedan svjetliji raniji ton od kasnijeg smeđeg tona što je logično jer su pigmentom
pokušali imitirati ružičasti kamen glavnog oltara.
Stoga je u provedbi restauratorskih radova cilj bio ponovno uspostaviti taj harmonični odnos
oslika bočnih prema mramoru glavnog oltara.
Fini žbukani sloj je izgubio vezivo što ima za posljedicu osipanje podloge i ljuskanje pigmentnog
sloja. Postupak sanacije započet je čišćenjem laka na mjestima gdje je to bilo moguće da bi se
proveo postupak desalinizacije. Nakon pet mjeseci uklonjena je pulpa i krenuli su radovi
rekonstrukcije slikanog sloja. Prvo smo radili rekonstrukciju same podloge nanoseći u slojevima
vrlo finu podlogu ili intonaco po sastavu( tučena opeka + mramorno brašno + vapno). Tim
postupkom smo izglačali i pripemili sve podloge za rekonstrukciju slikanog sloja i izvedbu
mramorizacije. Podloga je nanošena u više slojeva da se postigne njeno ravnanje i poroznost.
Pigment izmješan s vapnom također je nanošen u više slojeva. U dogovoru s konzervatorima,
zone predviđene za rekonstrukciju slikanog sloja slijedile su dojam glavnog oltara. Kao konačna
zaštita postavljen je vosak te uglačan do finalnog sjaja.
