Tijekom arheoloških istraživanja 2014. godine1 na antičkom lokalitetu Rat - Cavtat, uz raznovrsne nalaze, otkriven je i za naše krajeve izuzetan nalaz zidnog oslika.
U otvorenoj sond S1 površine od oko devedesetak kvadratnih metara, otkopan je uzdužni, zapadu otvoreni prostor koji na istoku završava nišom i bunarom.(slika 2. i 3.), a u donjem dijelu južnog zida očuvan je in situ fragment fresco oslika. Zidovi otkopani unutar ove sonde bili su prekriveni debelim slojem zemlje jer su do nedavno bili korišteni kao vrtni prostori za nasade. Sonda je duga 9.30 m i široka 5.80 m. Otkopani južni zid na kom je sačuvan veći dio oslika dug je 7.60 m a prostor unutar zidova je širok 1.55 metara. Struktura zida, način njegove gradnje ukazuje na rimsku graditeljsku tradiciju. Zidovi su široki devedesetak centimetara, vidljiv je i njihov potpun presjek - klesancima definirana ploha zida ispunjena je masom lomljenaca uvezanih vapnenom žbukom. Mjestimično je očuvana izvedba ziđa do same konačne obrade zidne površine žbukom. Dijelom očuvane fresko tehnikom oslikane površine nose motive jednostavno geometrijski oblikovanih pravokutnika u odnosu crvenih linija na bijelom polju, s minimalnim ornamentima grožđa, shema često prisutna u antičkom rimskom slikarstvu .
Zone fresko oslika unaprijed su određene. U tim djelovima je zid građen od nepravilnih lomljenaca uz obilno korištenje vapnenog morta i sitnijih ostataka klesanja i keramike, formirajući zidnu plohu do same podloge žbuke. Sačuvani oslik nalazi se još uvijek na izvornom mjestu kao dio strukture zida, u dimenzijama 1,75 x 0,75 cm. Zid je vjerojatno nosio svod ispod kojeg je oslikani dio završavao s blago oblikovanom profilacijom od iste žbuke kao i sam oslik.
Fragmenti tako profilirane žbuke ( koja je definirala gornju zonu područja za oslik ) pronađeni su u samom prostoru sonde. Uz njih pronađeni su i ostaci mramorne
oplate- pripadale su vjerojatno donjim zonama zida, te veće količine sedre- vjerojatna građa svoda.
Arheološka istraživanja su provedena tijekom jeseni 2014. Otvaranjem sonde i zidova zraku, suncu i kiši, velika količina organskog materijala u zidovima pokreće rast mikroorganizama, mahovina, trave. Vapneno je u tisućljetnoj kiseloj sredini izgubilo vezivo, stoga je već i sam proces iskopavanja sonde praćen je radovima konzervacije. .Mjestimično je Izgubljen žbukani sloj, i sloj klesanaca, a sačuvana samo ispuna. Za konsolidaciju cjeline zida potrebno je mjestimično rekonstruirati volumen zida. .Radovi na konzervaciji oslika, žbuke i ziđa pratili su simultano arheološka iskopavanja bilo kao hitne konsolidacije novootkrivenih elemenata ili kao postupak fiksiranja arheološkog sloja pri iskopavanju. Unutar prostorije pronađen je veći komad žbuke koji se urušio unutar prostora riječ je o svodnoj žbuci. Izveli smo postupak čišćeno naličje žbuke te fiksiranje proveli ojačanim vapnenim mortom i armaturom. kako bi ga podigli u komadu. Organske tvari prisutne su ne samo u izloženim površinama već i u pukotinama unutar zidova te iza žbuke i oslika. Nakon mehaničkog čišćenja korjenja i mahovina, zidove smo ispirali tekućim aseptičnim sredstvima koja sprječavaju daljnji rast mikrorganizama, a nemaju štetnih posljedica za pigmentni sloj. Nakon takvog postupka čišćenja, slijede opšivanja te podljepljivanja slojeva žbuke. Taj postupak proveden je injektirajem mješavine kalcitnog vapna i fine mljevene opeke. Konzervacija sonde temeljila se na poštivanju povijesnih postupaka, izbora tehnika i materijala. Pri konsolidaciji ziđa, žbuka, slikanih slojeva koncentrirali smo se na restituciju rasutog kamenja, uz upotrebu amorfnih komada opeke-materijala prisutnih na samom lokalitetu, te vapna, drobljenca i mljevena opeke. Vrste žbuke ovisno o primjeni značile su različite omjere i granulacije vapna, mljevene opeke, silikatnih agregata. Na kraju smo kao zaštitu zone oslika i žbuke koristili takozvanu žrtvenu žbuku. Konzervatorski radovi su stabilizirali antičku strukturu, erozija zidova je zaustavljena, rast biološkog materijala usporen, izravni utjcaji na oslike prenveniran žrtvenom žbukom. Kako bi izvedeni radovi na konzervaciji bili potpuni i održivi do konačnog rješenja prezntacije cjeline lokaliteta Rat, izrađen je zaštitni pokrov. Njegov zadatak pored zaštite je fleksibilnost strukture koja se može dograđivati i ukloniti bez traga po potrebi. . Unatoč gotovo potpunom nestanku antičke graditeljske strukture na Ratu vidljiva je izuzetna razine izvedbe. Na području lokaliteta Rat mogu se naći vrhunski primjeri materijala korištenog u izgradnji. Mogu se prepoznati ozbiljni zanatski pristupi gotovo standardiziranih tretiranja materijala, karakteristični za široko područje Rimskog carstva. Zato je i moguće i uzbudljivo kroz najsitnije, gotovo u zrno rasute fragmente prepoznavati rimsku civilizaciju. Nesumnjivo se može prepoznati “prah” Epidaura i reći ovdje , na Ratu leže njegovi ostaci. Od graditeljske strukture ovdje su pronađeni: raznovrsni mramori, fini vapnenci (koji ne pripadaju lokalnim geološkim slojevima), pješčenjaci, sedra. Vidljivi presjeci žbuke, njen sastav, uvijek su precizno primjereni namjeni koju imaju u gradnji. U ranijim iskopavanjima prije ove kampanje pronađen je dio velikog stupa, izrađenog od mramora koji je vjerojatno prokoneškog porijekla, dio monumentalnog arhitektonskog vijenca, fragmenti kapitela. Posebno je zanimljivo postojanje dvije tisuće godina starih betonskih blokova o čemu će poslije biti riječi. Opisujući samo graditeljske strukture: tu su i fragmenti štuko dekoracije, ili preciznije plastično oblikovane žbuke, profilirane ali i ornamentirane klasičnim ornamentom. Radi se poglavito o importiranim materijalima, lokalni izvor materijala je bio tek jednostavno klesani ili lomljeni kamen za gradnju supstrukcija. Pristup konzervaciji ostataka ziđa temeljio se na korištenju izvornih materijala i tehnika. To je najracionalniji pristup maksimalnog korištenja materijala prisutnih na samom lokalitetu, ali i slijeđenje povijesnih postupaka, izbora tehnika i materijala. Dakle pri konsolidaciji ziđa, žbuka, slikanih slojeva koncentrirali smo se na restituciju rasutog kamenja, uz upotrebu amorfnih komada opeke, te vapna, drobljenca i mljevena opeke. Korištenje vapna i vapnenih žbuka u konzervaciji ne znači samo ponavljanje povijesnog postupka već i uspostavljanje funkcionalne cjeline mase ziđa. Cementom fiksirani zidovi zbog prejake vezivnosti uspostavljaju krutu kompaktnu masu iznad izvorne jezgre koja je raznovrsnog sastava i puna nečistoća. To može neželjene procese propadanja zadržati u unutrašnjosti zida uz statičko opterećenje koje stvara kruta vanjska ljuska. S druge strane vapnom tretirani zidovi (vapnenom vodom natapa se struktura prije žbukanja) u određenoj mjeri se liječe i na dubljoj razini. biomaterijal se neutralizira, vapnena žbuka dozvoljava “disanje” zidu - cirkulaciju vlage zajedno sa otopljenim tvarima prema van, tako da sam kamen ne preuzima kristalizaciju soli i filtriranje nečistoća. Pažljivim odabiranjem primjesa može se napraviti primjerena žbuka za određenu potrebu. Od najposnije-”žrtvene žbuke” do čvrstih žbuka koje u svom sastavu imaju vulkanski pijesak ovisno o namjeni. Ovdje naravno ne govorimo o portland cementu već o pucolanskom, rimskom betonu kakav na Ratu možemo naći. Graditelji rima takvu čvrstoću su postizali korištenjem vulkanskog pijeska - pucolana, vapna i agregata ovisno o funkciji, od laganog tufa do čvrstih drobljenih vapnenaca. Betonska kupola Panteona u Rimu primjer je višeslojnog korištenja betona gdje su agregati stupnjevano olakšavani kako bi kupola opstala dvije tisuće godina. Rimski graditelji su postigli težinu od svega 1350 kg/m3 za gornje zone kupole, dvostruko lakše od današnjih. Tragično je da se još uvijek u obnovi graditeljskog nasljeđa koristi industrijski cement, materijal kojij je razvijen namjenski za armirane konstrukcije, bez znanja o sastojcima i mogućim dugoročnim utjecajima.Iz svih gore navedenih razloga cement bi u konzervaciji arheoloških lokaliteta trebalo zabraniti.
